Tek sam počela, a već se okrećem svakodnevnim, ali deprimirajućim temama. Ovo moram objavit, držim sve to u sebi i isključivo iz sebičnih sada objavljujem. kad pročitate, shvatit ćete zašto to objavljujem, zašto ne tlačim ljude oko sebe s tim mislima.
Evo tekst koji sam napisala prije nekih mjesec dana:
Još jučer sam znao o tebi sve,
rastavit me niko nije moga od tebe,
a danas mi oči tvoje kažu istine,
koje ovu moju dušu rižu na dvoje...
I neću te molit, vrati se,
nek vrime čini svoje,
moram bez tebe,
skupit ću forcu svu,
za kraj nasmiješit se
dok ti odlaziš s vitron
i odnosiš mi sve...
Ajde, zbogom,
nek ti je sritno od mene,
nikad neću grube riči
kazat za tebe...
Ajde, zbogom, nek ti je sritno ovi put,
dobro znam da
vrime je za sjećanje...
(Oliver Dragojević-Ajde, zbogom)
Svi smo mi na ovaj ili onaj način izgubili voljenu osobu. I ja sam. Više njih. I uglavnom sam se znala nositi s tim. Jaka sam i uvijek znam kako se treba ponašati. Ovaj put nije bilo tako jednostavno. Nisam znala što učiniti, pa sam samo odbila vjerovati u to da Ga više nema. Ponašala sam se normalno, donekle, nisam baš puno spavala, jednostavno nisam imala sna i bila sam malo povučenija, ali uglavnom suzdržana od javne depresije, pretjerivanja i slično. Nisam htjela pored te tragedije koja se dogodila privlačiti pozornost na sebe. Ja u cijeloj toj priči nisam bitna. Njemu sam bila bitna, a sad Ga više nema. Nemam pravo dizati scene oko ičega.
Poginuo je. To se dogodilo. Baš nedavno. I sad to počinjem shvaćati. Prihvaćam to da nije više tu i da Ga više nikada neću vidjeti živog.
Kada je proglašen pokojnim, netko me pitao pred ostalim Njegovim prijateljima imam li ja koju zanimljivu priču, anegdotu, crticu, sliku vezanu za Njega. Samo sam se trznula, podigla glavu i odmahnula: "ne". Lagala sam. Jako. Imam toliko sjećanja koja me vežu za Njega, toliko godina u kojima sam bila Njegova prijateljica, toliko mjeseci provedenih u Njegovu društvu, tjedana u kojima smo bili u svađi, toliko dana kada smo se mirili... Toliko je minuta iza nas prošlo, a nisam bila svjesna koliku vrijednost imaju. Toliko trenutaka sam već i zaboravila smatrajući ih nebitnima. Kažu da tek kad izgubiš nekoga, shvatiš koliko ti je vrijedio. Da sam bar i prije vjerovala...
Prijatelju, neću Ti reći da sam tužna, sretna sam što sam Te poznavala. Neću Ti reći da se vratiš, jer znam da si morao ići. Samo želim da znaš da te volim i da mi je žao što nisi tu samnom sad kad mi se ostvaruje sve ono što već dugo iščekujem... Želim ti reći zbogom, iako ćeš zauvijek biti tu u meni...
I neću te molit, vrati se,
nek vrime čini svoje,
moram bez tebe,
skupit ću forcu svu,
za kraj nasmiješit se
dok ti odlaziš s vitron
i odnosiš mi sve...
Obećavam, svima vama, pa i samoj sebi, ovo je službeno moj zadnji prvi post kojeg ću ikada napisati. Imala sam bezbroj blogova, profila, dnevnika i slično. E pa sad je dosta, dok me drži, dok imam volje, pisat ću. Sad imam poprilično vremena.
Trebam nešto samo za sebe, pa makar i nešto virtualno na što ću lijepiti svoje misli, u glavi mi ih je previše..
Za početak vas lijepo pozdravljam i odoh u potragu za dizajnom i zanimljivim blogovima.
Wanting to be someone else is a waste of the person you are.
Istina. Nije isto poželjeti nešto ili nekoga iz tuđeg života i poželjeti tuđi život. Svaka želja jedna je od odraza tvog karaktera, tvojih interesa, žudnji ili simpatija, ukoliko poželiš traperice kakve ima tvoja prijateljica, možda imate sličan ukus.. Ako poželiš BITI ta djevojka, e tad gubiš identitet.
Ružno je to kad znaš što želiš, a moraš čekati i čekati i čekati... u nadi na ćeš jednog dana dočekati. Ja uvijek znam što želim, u velikoj većini slučajeva znam i kako ću to dobiti. A sada je za to jedini način čekanje. Kažu: strpljen-spašen! E da samo znate kako je to točno! Bogu sam zahvalna na svemu što imam, jer zbilja imam puno toga o čemu sam prije samo sanjala. Ali to je mana svim ljudima, pa tako i meni, što uvijek želimo više.
Inače.. ovdje se neću predstavljati imenom ni prezimenom, dovoljno je reći da imam dosta vremena za sebe, ali ga na malo načina mogu ispuniti u svoju korist. Štoviše, uglavnom se dosađujem... Odbrojavam sitno dane do termina, čekam bebicu, tako da se krećem u krugu 200 metara oko kuće.
Nevolim otkrivati previše o sebi ni o ljudima oko sebe, na kraju krajeva, na to nemam ni pravo. Tražim samo virtualni zid za lijepljenje svojih misli.
Radnja na ovom blogu je utemeljena na stvarnim događajima i razmišljanjima, a svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima očekivana unatoč nastojanju da se ona prikrije, a identitet zaštiti.
